Svaki voditelj igre u „sobama za bijeg“ na svijetu je bar jednom morao da odgovori na pitanje „Ja sam malo klaustrofobičan/na. Da li je u redu da ja igram?“. Razni su odgovori na ovo pitanje, ali samo je jedan tačan: Ne.
Stvari su zapravo jako jednostavne. Čak i kad se čini da nisu.
Osoba koja ima panične napade i druga pogoršanja zdravlja u zatvorenom prostoru upravo usljed tog zatvorenog prostora ne treba da ulazi u mali, zatvoren i zaključan prostor. A escape room sobe su u najvećem broj dizajnirane tako da ljudima i bez ove vrste fobije bude neprijatno od tog zatvorenog prostora. Zašto bi neko svjesno narušavao svoje zdravlje?
Druga strana priče je upravo priča o tome kako smo „klaustrofobični“, što je postao kolokvijalni sinonim za „ne volim biti zatvoren/a u malom prostoru“. Većini ljudi koji u uvodu za igru kažu da su klaustrofobični je zapravo neprijatno da budu zatvoreni u malom prostoru, ali nemaju dijagnozu klaustrofobije, uglavnom ipak uđu u escape room i u najvećem broj slučajeva tu ostanu do kraja igre, bez pomena njihovog „poremećaja“ tokom cijele igre. Takva je, na primjer, i osoba koja vodi igre u klickER escape room, vrlo često igra escape room igre i piše ovaj tekst. Neprijatno joj je, kao i većini ljudi, u malim zatvorenim prostorima, u tunelima, na magnetnoj rezonanci i često istakne kako je „klaustrofobična“. Pa ipak, to je ne sprečava da igra escape room igre, kao što je ne sprečava da se vozi liftom, prolazi kroz tunele i slično.
Ali kome je uopšte prijatno u aparatu za magnetnu rezonancu i ko uživa kad se zaglavi u liftu, osim ako se zaglavio s nekim zabavnim i zgodnim? Neprijatnost u zatvorenom prostoru ne mora da znači dijagnozu klaustrofobije i ozbiljne promjene zdravstvenog stanja usljed zatvorenog prostora.
A šta kada znači?
Igrači u escape room ulaze voljom i na vlastitu odgovornost. Većina escape room centara insistira da o toj odgovornosti potpišete i izjavu prije nego što počnete s igrom. Većina escape room centara takođe jako cijeni slobodu, koja bi u ovom slučaju značila da niko ne bi trebalo da vas spriječi da igrate escape room igru čak ako vi to želite, čak i ukoliko imate dijagnostikovanu fobiju od zatvorenog prostora. Važno je da su vam pravila jasna, a jedno od njih je da možete izađi iz sobe u bilo kojem trenutku kad to poželite. Jednako je važno da su vam i posljedice jasne, odnosno da znate da bi pritisak i puls mogli da vam skoče, da dobijete panični napad, da padnete u nesvijest. Vaša je sloboda da sa svojim vremenom i tijelom radite šta želite. To, naravno, ne znači da je nešto dobro za vas.
Suočavanje sa strahom i ekstremno izlaganje predmetu straha (u ovom slučaju zatvoranje u mali prostor) je jedna od najuspješnijih metoda liječenja većine fobija, pa tako i klaustrofobije. To bi značilo da je za osobe koje imaju dijagnozu ove fobije ljekovito i preporučuje se da bar jednom sedmično posjete neki escape room? To je potpuno pogrešno. Ovaj način liječenja fobije trebalo bi da bude izveden kako propisuju pravila medicinske struke i najmanje bi trebalo da ga nadgleda terapeut.
Konačno, malo duži odgovor na pitanje da li klaustrofobične osobe treba da igraju escape room igre: ako imate loša iskustva u vidu ozbiljnih zdravstvenih komplikacija uzrokovanih zatvorenim prostorom, nemojte da ulazite u sobe za bijeg. Ukoliko ipak želite na ovaj način da liječite svoj strah od zatvorenog prostora, onda ipak dođite u pratnji vašeg terapeuta. Jer voditelji igre su u medicinskom domenu obučeni tek toliko da nazovu hitnu pomoć.
